Pouzdano se može tvrditi da je još od veoma davne prošlosti narod Irana pretežno bio orjentisan na život u prirodi i gajenje stoke. Na taj su način sebi obezbeđivali opstanak, pri čemu se u većini slučajeva nisu vezivali za samo jedno mesto boravka. Stada su vodili na sezonske ispaše u svoja letnja odredišta na obroncima planina, dok su zime provodili u nižim predelima, u oba slučaja boraveći u šatorima. Seobe stočara činile su ih u mnogome drugačijim od zemljoradnika koji su imali stalna staništa, te su sa njima neretko dolazili u sukobe oko teritorije. Pored toga, pojedine stočarske zajednice nisu bile isključivo nomadske, već polu-plemenske. Oni su imali običaj da ustanove prevashodno pravo svoga klana nad određenim teritorijama, te da tamo uspostave stalne nastambe za deo svoga plemena, dok bi glavešine jedan deo godine provodile u gradovima ili selima. Težak život
Boyer Ahmad Slideshow,  Plemena Boyer Ahmad, Pokrajina Kohkiluyeh va Boyer Ahmad
Qashqaie Slideshow, Plemena Qashqaie, Pokrajina Fars
Slideshow, Plemena Qezelbash, Pokrajina Zapadni Azerbejdžan Qezelbash
Bakhtiyari Slideshow, Plemena Bakhtiyari, Pokrajina Chahar Mahal va Bakhtiyari
ovih nomadskih odnosno plemenskih zajednica bio je tesno vezan za stalne seobe u neretko surovim uslovima, što je rezultiralo njihovom izuzetnom sposobnošću prilagođavanja okolini. No, još uvek ne postoje pouzdani podaci od kada je tačno ovakav način života postao uobičajen među narodima iranskog platoa. Postoji puno nepoznanica, naročito kada je reč o preislamskom periodu, no može se osnovano pretpostaviti da su iranski stočari živeli na sličan način i pre dolaska islama. Ovo je potkrepljeno činjenicom da su za vreme vladavine Ahamenidskih, Parćanskih i Sasanidskih kraljeva koji su mahom vladali iz svojih letnjih odnosno zimskih prestonica, stočari selili svoja stada na ispašu u krajeve nadomak tih prestonica radi bezbednosti.
Kao što je već rečeno, ne postoje pouzdani podaci kako o broju plemena, tako ni o načinu njihovog života u preislamskom periodu, s obzirom da je se njihov broj neprestano menjao i varirao. S vremena na vreme dolazilo je do sukoba između plemena, pa su se manje grupe asimilovale u veće. Endogamija i brakovi unutar istih plemenskih zajednica prouzrokovali
su nastanak većih zajednica. Veće zajednice su, pak, usled svoje brojnosti bivale primorane da se nastanjuju na teritorijama sa nepovoljnijim uslovima za život. Tadašnji vladari bili su zadovoljni takvim stanjem, budući da su veća plemena, vođena potrebom za kvalitetnijim teritorijama, na kraju bivala prinuđena da se dele na manje i slabije zajednice, razasute po većim i često veoma udaljenim teritorijama.
Plemena Pleme prelazi reku
Pastirska porodica Slideshow, Plemena Bakhtiyari, Pokrajina Chahar Mahal va Bakhtiyari
Antički geografi i istoričari su zabeležili da ostaci plemenskih naseobina iz ranog islamskog perioda svedoče o postojanju veoma razvijenog seoskog načina života, kao i o činjenici da su se stanovnici tih sela bavili i zemljoradnjom i stočarstvom. Takođe, postoje i čvrste indicije da su tadašnja plemena imala značajnu ulogu kako u političkom tako i u
vojnom segmentu života tadašnjeg društva. Godine 23. po Hidžri (643-44. n.e.) za vreme arapskih osvajanja, kada je čitava teritorija Irana bila pod dugotrajnom i neumoljivom opsadom, plemena pokrajine Fars pritekla su u pomoć iranskim vojskovođama, odbijajući napade i probijajući arapsku blokadu. Krajem 9. i početkom 10. veka n.e. značajan deo vojske Yaquba Laisa sačinjavali su pripadnici plemena. Tokom vladavine Samanida, plemenu Ghaz odnosno Turk bila je dodeljena uprava nad pokrajinom Khorassan.
Shahsavan Shahsavan
Shahsavan Slideshow, Plemena Shahsavan, Pokrajina Ardabil
Sredinom 10. veka n.e. deo seldžučkog plemena Ghaz doselio se u Transoksaniju (područje preko reke Oksus, sadašnje Amu Darje), dok je drugi deo tog plemena naselio pokrajinu Khorassan početkom 11. veka. S početka vladavine Seldžuka, ova plemena sačinjavala su veći deo seldžučke vojske. Tokom 12. i 13. veka, vojsku dinastije Atabakan u pokrajini Fars sačinjavali su mahom pripadnici plemena Kurda, Lura i Shoola. U preislamskom periodu plemena iz grupacije Shabankareh formirala su grupu starešina
pokrajine Fars, poznatijih kao Espahbodan. Ova plemena bavila su se uzgojem konja u divljim predelima koje su nazivali Roon, gde je zahvaljujući umerenim i povoljnim klimatskim uslovima vegetacije bilo u izobilju.
Gabeh Gabeh, plemenske rukotvorine
Nešto kasnije, tokom 15. veka, vladavina Kojunlu Turkomana obuhvatila je i plemena Azerbejdžana, a u 16. veku Šah Esmail Safavid je ujedinio sedam velikih plemena oformivši tako grupaciju Qezelbash. Sredinom 17. veka, Šah Abbas Safavid je podelio Gađare u tri grupacije. Jedna grupacija bila je poslata u Gruziju i u oblast Ganjeh u sadašnjoj pokrajini Gilan kako bi ugušila pobune Lezga u tim oblastima. Druga grupa poslata je u oblast Marv uz granicu pokrajine Khorassan u cilju obuzdavanja sukoba Uzbeka na toj teritoriji, dok se treća grupa nastanila u oblasti Astar Abad kako bi se suprotstavila napadima Turkamana. Na samom početku svoje vladavine, Šah Abbas oslabio je i pleme Afshar koje je nastanjivalo južni deo toka reke Attrak, tako što ih je
raselio po teritoriji Azerbejdžana. Tu su se pripadnici ovog plemena nastanili na području između Bijara i Zanjana, i dobili naziv Afshar-e-Qasemloo. Ova seoba se vremenski podudara i sa periodom kada su plemena Afshara bila prisutna i na području pokrajina Khuzestan i Kohkiluyeh. Upravo u tom periodu dolazi do pojave da plemena počinju da ustanovljavaju sedišta, odnosno centre moći na teritorijama koje nastanjuju.
Svirač Žena iz plemena Turkaman
Šator Slideshow,  Plemena Turkaman, Pokrajina Golestan
Popis stanovništva iz 1716. godine pokazuje da je oko 110.000 pripadnika pomenutih plemena bilo angažovano u državnoj vojsci, ali da nisu bili na platnom spisku. Njihova dobrovoljna služba korišćena je kad god bi došlo do rata, i to mahom u okviru pešadijskih trupa. Tokom vladavine Fathali Šaha Gađara, približno 36.000 pripadnika plemena služilo je u njegovoj vojsci, pri čemu je oko 60% služilo u pešadiji, dok je ostatak bio u sastavu konjice. U konjici su mahom služili pripadnici plemena Bakhtiyari koji su sačinjavali približno jednu trećinu od 60% pripadnika plemena koji su služili u državnoj vojsci.
Jedna od strateški najvažnijih teritorija koja je tokom 19. veka bila u konstantnom sukobu sa centralizovanom državnom upravom bio je region Bakhtiyari. Godine 1909. plemena ove regije odigrala su važnu ulogu u ponovnom uspostavljanju ustavne monarhije. Štaviše, upravo tokom ovog burnog perioda pleme Qashqaie je uspelo da učvrsti svoje pozicije. Državno ustrojstvo bilo je uspostavljeno kao Ilkanat, vlast je bila u rukama vrhovnog starešine, iliti ilkana, dok su ilbegovi, odnosno vlastela, predstavljali istovremeno i izvršnu vlast i plemenske starešine. Teritoriju pokrajine Fars, pored plemena Qashqaie, Turaka (pleme
 Baluch Baluch
Slideshow, Plemena Baluch, Pokrajina Sistan va Baluchestan Baluch
Khamseh) i drugih plemena koja su govorila turskim jezikom, naseljavala su i persijska plemena poput plemena Khalaj.
Sredinom 18. veka, tačnije između 1740. i 1750. godine, pleme Cha'ab u Arabiji ojačalo je svoju moć, te je počelo da zauzima teritorije u blizini grada Jarahi kao i obližnje teritorije pod upravom plemena Afshari u pokrajini Khuzestan, što je neizbežno dovelo do povećanja arapskog uticaja na široj teritoriji Irana. Samim tim Arapska plemena su širila svoj uticaj i u širim društvenim krugovima zemlje. Na istoku Irana živela su brojna manja plemena ili klanovi. U 19. veku u pokrajini Kerman jedan deo plemenske zajednice Afshara brojao je 15.000 šatora, dok su pripadnici plemena Atta-ol-Lahi imali 3.000 šatora. S druge strane, na jugoistoku Irana pleme Baluch važilo je za najuticajnije i najbrojnije, a mahom je naseljavalo oblast pokrajine Sistan i Baluchestan, dok su manje grupe pripadnika ovog plemena naseljavale i oblast Qaenat u pokrajini Khorassan. Pomenuta plemena nisu početkom vladavine dinastije Gađara potpala pod centralizovanu državnu upravu, te su bila izuzeta od obaveze plaćanja poreza i drugih državnih dažbina, no s vremena na vreme su imali običaj da namesniku pokrajine Kerman pošalju svoj prilog za državnu kasu u znak dobre volje. No, uprkos tome, u ranom periodu vladavine dinastije Gađara, plemena Teimoori, Meymani, Firooz Koohi, Jamsheedi i Zangi odupirala su se potpadanju pod centralizovanu vlast, te su za vreme vladavine Fathali Šaha i Mohammad Šaha neprestano dizali pobune i ustanke. Poput svojih prethodnika, i vladari dinastije Gađara imali su poteškoća u očuvanju granica svoje države prema centralnoj Aziji, a povrh svega zavođenje reda među plemenima koja su naseljavala prostrane ravnice oblasti Turkaman predstavljalo im je naročit izazov. Stoga je držanje Uzbeka i Turkamana pod kontrolom i njihovo
pokoravanje centralizovanoj vlasti predstavljalo jedan od prioriteta tadašnjih vladara. U ovom periodu najznačajnija Turkamanska plemena u državi bila su plemena Guglan i Yamoot, čiji su pripadnici bili sledbenici Sunitskog islama. Pleme Gulgan bilo je isključivo nomadsko, te je uvek bilo u pokretu, dok je pleme Yamoot naseljavalo obe strane granice, a bavilo se istovremeno i poljoprivredom i stočarstvom, te je bilo i nomadsko, pretežno pustinjsko pleme.
Plemena Plemena
Plemena Slideshow, Plemena pokrajine Khorassan
Sredinom 19. veka pokrajinu Tehran naseljavala su brojna plemena, među kojima se po brojnosti naročito isticalo pleme Shahsavan sa 9.000 šatora. Pripadnici ovog plemena mahom su podizali svoje sezonske logore na prostranstvima svuda između Qoma, Teherana, Qazvina i Zanjana u zavisnosti od doba godine. S druge strane, manje grupe koje su pretežno bile pogođene siromaštvom, napustile su nomadski način živote, te su ostajale u svojim stalnim naseobinama, provodeći hladne zime u svojim kolibama od ilovače. Na ovim prostorima, pored plemena Shahsavan koje je brojilo oko 2.500 šatora,
živelo je i pleme Garoos koje je sačinjavalo između 4.000 i 5.000 porodica. Početkom 20. veka, sva ova plemena, izuzev plemena Talesh u pokrajini Gilan i malog broja pripadnika plemena Shahsavan, napustila su nomadski način života i osnovala stalne naseobine.
Torbica Ručno tkana torbica (Khorjin)
Najznačajnije pleme koje je naseljavalo oblasti Hamadan, Malayer, Towiserkan i Farahan bilo je pleme Gharahgozloo koje je govorilo turskim jezikom. U oblasti Asad Abad i u delu regije koja obuhvata ravnice Hamadana nalazila se teritorija plemena Afshar, a pored njih tu je prebivalo i oko 1.500 porodica iz plemena Lak i srodnih ogranaka. Kurdi su naseljavali pokrajinu Khorassan i brojne druge regije, poput pokrajine Kermanshah, dok je pleme Ardalan naseljavalo oblasti južno od jezera Orumieh. Grupe pripadnika ovog plemena obitavale su duž granice Turske i Irana, prelazeći istu kad god bi se za tim ukazala
potreba. Najbrojnija plemena ove pogranične oblasti bila su plemena grupacije Kalhor sa 11.500 šatora i ognjišta, pleme Sanjabi sa 1.000 šatora i kampova, i pleme Guran sa 3.300 šatora i domova. Kurdske naseobine južno od jezera Orumieh na prvi pogled su delovale kao lojalni podanici države i Šaha, no zapravo su bile zagriženi protivnici centralizovane vlasti, i dosledno su se trudile da pod istu ne potpadnu. Pleme Hakari, koje je zadržalo kurdski dijalekt, naseljavalo je oblasti zapadno od jezera Orumieh, nadomak Salmasa i duž granice između Irana i Turske.
Slideshow, Plemena pokrajine Kurdestan Plemena
Plemena Slideshow, Plemena pokrajine Kermanshah
U oblasti Azerbejdžana, najveće i najznačajnije pleme bilo je pleme Shahsavan koje govori dijalektom turskog jezika, a koje je brojilo između 11.000 i 12.000 porodica. Od toga je između 6.000 i 7.000 porodica naseljavalo regiju Meshkin, dok je ostatak živeo u pokrajini Ardabil. Klan Inanloo bio je jedan od najuticajnijih klanova u okviru plemena Shahsavan. Deo klana Shamloo vremenom se integrisao sa plemenom Shahsavan, dok je drugi deo tog klana, poznatiji kao Baharloo, kao manjina naselio oblast pokrajine Fars, a u sklopu većinskog plemena Khamseh.
Na početku perioda vladavine Gađara, klanovi Gharajedag, Gharabagh i Talesh koji su obitavali duž granice Irana i Rusije, odigrali su ključnu ulogu u rešavanju sukoba i nesporazuma između vlasti ove dve države. Pored njih, izveštaji beleže i plemena Chalabianloo, Gharachorloo, Haj Aliloo, Baibordi i Begdaloo sa više od 500 šatora i kampova. No, početkom 20. veka, plemenske zajednice doživele su drastične promene usled sticaja brojnih nepovoljnih okolnosti. Mnoge plemenske starešine služile su u
državnoj službi, te su se postepeno prilagodile gradskom životu, dok su neki od njih čak i držani u zatočeništvu u glavnim gradovima. Pored toga, plemenske starešine pojedinih plemena odlazile su u inostranstvo. Sve ove okolnosti doprinele su slabljenju nekada čvrstih pozicija plemena, a naročito slabljenju plemenskog jedinstva.
Slideshow, plemena pokrajine Ilam Plemena
Narodni bunt koji je rezultirao ustavnom monarhijom (Ustavotvorna revolucija), čitavom narodu donelo je obilje promena, a te promene su osetila i plemena čiji se način života počeo bitno menjati. Plemena su se počela deliti na one koji su se zalagali za novo državno ustrojstvo i na pristalice despotske vlasti. Prema opštem izbornom zakonu iz 1906. godine, evidentirano je šest plemenskih grupacija. Osim Gađara, brojna plemena nisu evidentirana kao posebne plemenske zajednice, no su se smatrala lokalnim stanovništvom oblasti u kojoj su živeli. Međutim, godine 1908, ovaj zakon je izmenjen u korist izvesnog broja plemena, pri čemu su plemena Shahsavan, Qashqaie, Khamseh iz pokrajine Fars, Turkaman i Bakhtiyari dobili status plemenskih zajednica. Shodno članu 63. pomenutog izbornog zakona, svako od navedenih plemena imalo je pravo da imenuje svoje predstavnike u Parlamentu.
U ranim godinama novouspostavljene Ustavne monarhije, a naporedo sa nemirima koji su usledili i suspenzijom Ustava u periodu od 1908. do 1909. godine, vlasti nisu bile u stanju da kontrolišu oblasti koje su naseljavala plemena. Takvo stanje išlo je na ruku tadašnjoj Iransko-britanskoj naftnoj korporaciji, te je angažovala pripadnike plemena Bakhtiyari i arapska plemena da obezbeđuju novootkrivena nalazišta nafte. Tokom Prvog svetskog rata, oblasti koje su naseljavale plemenske zajednice bile su u stalnom stanju pobune i nemira. Posle završetka rata, Reza Kan je uz pomoć državnog aparata primorao plemena poput Kurda da se nastane u stalne naseobine, tako što ih je raselio širom zemlje, a uz to
ih je i razoružao. Do godine 1924. i plemena Bakhtiyari i Qashqaie bila su u velikoj meri razoružana. Turkamani su takođe do izvesne mere potpali pod centralizovanu vlast. Vlasti su nastavile sa ovakvim merama sve dok plemena nisu bila razmeštena i raseljena na zadovoljavajući način.
Ćilim Ručno tkani ćilim
No, Drugi svetski rat doneo je nove promene i godine 1946. rezultirao formiranjem nezavisnih uprava u pojedinim regionima gde su živela plemena Bakhtiyari, Kurdi i slična buntovnička plemena juga Irana.
Prema statističkim podacima za 1987. godinu, u Iranu je postojalo 96 plemena, odnosno 180.223 porodice koje su sve skupa brojale 1.152.099 članova. Ovi podaci odnose se na plemena sa stalnim mestom boravka, čiji broj konstantno opada. Prema popisu stanovništva iz 1996. godine, broj pripadnika plemenskih zajednica bez stalnog mesta boravka bio je 2.110.406.
Iako su plemena i klanovi razasuti u pojedinim delovima zemlje, ova činjenica sama po sebi odraz je uticaja centralizovane državne uprave u datom regionu. Svojevremeno su plemena, usled političkih razloga, bivala prinuđena da napuštaju svoja matična područja i migriraju u druge oblasti. Primer za to jesu Kurdi iz provincije Kurdestan, koji su bili prinuđeni da se presele na sever pokrajine Khorassan. No, uprkos tome, činjenica je da je svako od plemena primoranih na migraciju usled političkih razloga uspelo da zadrži svoja kulturna i društvena obeležja. Primer za to jesu plemena Shahsavan sa severa Azerbejdžana, i Kurdi iz pokrajine Kurdestan koji su očuvali svoju tradiciju uprkos činjenici da su se nastanili na teritoriji između plemena Qashqaie i Bakhtiyari. Istorijska istraživanja otkrivaju da pojedina iranska plemena imaju zajedničke pretke. Veći broj plemena centralnog i zapadnog Irana poreklo vodi od plemena Lur. Oni se dele na dve grupe - Lor-e-Bozorg (veliki, odnosno gornji Luri) i Lor-e-Koochak (mali, odnosno donji Luri). Ogranci ovih plemena nastanili su planinsku regiju centralnog Irana. Plemena Bakhtiyari, Kohkiluyeh, Mamasani i Boyer Ahmad potiču od ovih grupa, mada se međusobno potpuno razlikuju.
Tokom perioda vladavine dinastije Safavida, jedan deo plemena Afshar migrirao je iz pokrajine Khorassan u pokrajinu Azerbejdžan, dok je drugi naselio pokrajine Kohkiluyeh i Khuzestan. Nakon osvajanja pokrajine Fars od strane Aga Mohammad Kana Gađara godine 1827-28, oko 12.000 porodica koje su se pobunile protiv nove vlasti proterano je iz okoline grada Širaza i raseljeno nadomak Teherana. Za vreme vladavine Nasereddin Šaha, pleme Hezareh iseljeno je u pokrajinu Khorassan, no usled čestih pobuna i nemira podeljeno je na manje grupe i raseljeno na široj teritoriji. U stara vremena deoba plemenskih zajednica i njihove seobe bile su uslovljene isključivo potrebom za stucanjem kvalitetnijih pašnjaka i boljih lokacija za logorovanje. No, vremenom je taj proces poprimio politički karakter, te se sveo na očuvanje granica pokrajina i ograničavanje uticaja plemenskih zajednica u određenim regionima od interesa.
U današnjem Iranu, sledeće plemenske zajednice sa stalnim mestom boravka obitavaju na sledećim teritorijama:
Severna i severozapadna plemena Irana sačinjavaju brojni klanovi različitih plemena, poput plemena Turkaman. Ova plemena nastanjuju pokrajine Golestan i Khorassan.
Severozapadna plemena Irana, poput plemena Shahsavan, Arasbaran, Afshar-e-Qezelbash, Garahgozloo i brojnih klanova plemena Khamseh. Ova plemena naseljavaju pokrajine Istočni i Zapadni Azerbejdžan, Hamadan, Ardabil i Zanjan.
Zapadna plemena Irana sačinjavaju plemena koja govore kurdskim dijalektom, poput plemena Kalhor, Sanjabi, Gurkani i drugih. Ova plemena naseljavaju pokrajine Kermanshah, Zapadni Azerbejdžan i Kurdestan.
Jugozapadna i južna plemena Irana čine brojni klanovi poput onih iz plemena Khamseh, Qashqaie, Arab i Lor-e-Koochak (donji Luri). Oni nastanjuju pokrajine Fars, Khuzestan i Lurestan.
Jugoistočna plemena Irana čine plemena grupacije Balooch, koja obitavaju u pokrajini Sistan va Baluchestan.
Plemena centralnog Irana, poput plemena Bakhtiyari, Boyer Ahmad, Doshman Ziyari, Charam, Bavi, Bahmehyi, Tayebi, Mokran i druga, nastanjuju pokrajine Chahar Mahal va Bakhtiyari, Khuzestan, Kohkiluyeh va Boyer Ahmad i Kerman.
Istočna i severoistočna plemena Irana sačinjavaju brojni klanovi različitih plemena, a naseljavaju pokrajinu Khorassan.
Pored plemenskih zajednica sa stalnim mestom boravka,u današnjem Iranu živi i oko milion nomada koji naseljavaju teritorije od granica Irana i Turkmenistana pa sve do toplih voda Persijskog zaliva. Većina ovih nomadskih plemena - Kurdi, Luri, Bakhtiari, Gilaki (duž ovala Kaspijskog jezera), Baluchi, jesu potomci prvobitnih osvajačkih plemena koja su još u drevnoj prošlosti krenula u svoja osvajanja iz predela centralne Azije i vremenom naseljavala različite oblasti Iranskog platoa. Većina plemena centralnog Irana su čistog arijanskog porekla (Aryan - narod koji je u praistoriji naseljavao područje današnjeg Irana), dok su plemena poput arapskih plemena u pokrajinama Khuzestan i Khorasan, turskih plemena u regiji Quchan, plemena Qashqai, Shahsavan i Afshar u Azerbejdžanu, i plemena Turkaman, zapravo ostaci naroda koji su iz različitih razloga prelazili preko teritorije Irana u različitim razdobljima tokom istorije.
Danas postoji preko stotinu različitih plemena, pri čemu svako od njih govori svojim dijalektom, oblači se u svoje živopisne tradicionalne nošnje, živi na svoj specifičan način u tradicionalnim naseljima, logorima ili šatorima, i svako ima svog plemenskog starešinu. Najznačajnija plemena savremenog Irana su sledeća:
Afshari i Shahsavani: Letnji kampovi im se prostiru po padinama planine Sabalan, na 4.821 metara nadmorske visine, dok zime provode u toplim ravnicama regije Moghan, duž obale Kaspijskog jezera.
Baluchi: Govore izvornim persijskim jezikom, a naseljavaju široka prostranstva od granice sa Pakistanom pa sve do pustinjskih regija Irana. Pleme Baluchi čine brojna manja plemena i klanovi, a pretežno se bave uzgojem kamila i zemljoradnjom.
Kurdi: Kurdski narodi Irana naseljavaju široka prostranstva od najsevernijih granica Irana prema Azerbejdžanu pa sve do vrelih ravnica pokrajine Khuzestan. Ovo pleme govori drevnim persijskim dijalektom, a sačinjavaju ga brojna manja plemena, od kojih su najistaknutija sledeća:
  • Severni Kurdi oblasti Maku i severozapadnog Azerbejdžana;
  • Mahabad Kurdi koji naseljavaju oblast između jezera Orumieh i planinske regije Kurdestana u Turskoj;
  • Kurdi oblasti Sanandaj i grupacije iz oblasti Paveh, Saqqez, i duž granice sa Irakom;
  • Kurdi pokrajine Kermanshah, koj naseljavaju oblast između planinskog venca Zagross i ravnica pokrajine Khuzestan.
Bakhtiari: Obitavaju na visoravnima planine Zard Kuh, a protežu se sve do na južnog Esfahana, dok zimi naseljavaju ravnice pokrajine Khuzestan. Njihova tradicionalna nošnja - pantalone neobično širokih nogavica, okrugle kape i kratke tunike, nalik su odeći iz perioda Arsasida (Parćana), između 200. godine pre n.e. i 280. godine n.e.
Gilaki: Ova plemena spadaju u najstarija plemena Irana, govore dijalektom drevnog persijskog jezika, a nastanjuju primorske pokrajine Irana. Na žalost, njihov broj se smanjuje, o pripadnici ovog drevnog stoičkog plemena još uvek se mogu sresti u oblasti Talish.
Turkmani: Poreklo vode od Mongola, čvrste su građe, izraženih jagodica i kosih očiju. Nastanjuju prostrane ravnice oblasti Turkmansahr koja se prostire između Kaspijskog jezera i planinskih venaca pokrajine Khorassan.
Qashqai: Ova plemena koja govore dijalektom turskog jezika nastanjuju oblasti između visokih planina pokrajine Fars. Njihova tradicionalna nošnja skoro je identična nošnji plemena Bakhtiari, s tom razlikom što im kape nisu okrugle već troroge, nalik na one koje su nosili Napoleonovi vojnici.
Arapska plemena: Ova plemena razasuta su duž obala Persijskog zaliva i širom ravnica pokrajine Khuzestan. Njihovi najznačajniji klanovi jesu Ka'ab, Tamim i Khamis. Manja populacija Arapa, potomaka doseljenika iz vremena arapskih osvajanja, obitava na istoku pokrajine Khorassan nadomak grada Bojnurd, kao i u nekoliko oblasti pokrajine Fars.
Luri: Oni predstavljaju jedno od najautohtonijih plemena Irana. Iako su jedno od plemena koja su se prva doselila u Iran, očuvali su svoju tradiciju i svoju karakterističnu fizionomiju - stamen stas, visok rast i vitalnost. Pretežno se bave zemljoradnjom i ovčarstvom, a nastanjuju visoravni pokrajine Lurestan. Luri se smatraju ogrankom drevnih Kurda, a i jedni i drugi su potomci drevnih Međana. Jedan od najznačajnijih klanova jesu Mamasani Luri, koji nastanjuju zapadne planine pokrajine Fars.